Amigdalin - prirodni lijek protiv raka
Iako su metode prirodnog liječenja čak i najtežih bolesti koje pogađaju današnje čovječanstvo pod povećalom i poprilično kontroverzne, naročito zbog utjecaja lobija velike farmaceutske industrije koje niču kao svježi šampinjoni(samo umjetni, špricani, tretirani, nejestivi, živi otrov i treba ih izbjegavati) i propagande sintetske kemije „u službi zdravlja" koja uvijek tretira simptome bolesti, a vješto zaobilazi njen etiološki nastanak, odnosno ne liječi njen uzrok nego posljedicu i time nas osobno čini kontinuirano bolesnima i nas sve zajedno kontinuiranim kroničnim korisnicima „magičnih pilula",jedini zdravorazumski i logičan stav koji možemo zauzeti kad je u pitanju zdravlje je da se samo prirodnim putem može doći do potpunog i istinskog ozdravljenja. Kako je temelj opstanka farmaceutske industrije ljudsko zdravlje u izmaglici tek nečega djelomično postignutog i temeljenog većinom na lažima i prijevarama (rekao još prošlo stoljeće Linus Paulling, američki kemičar i dvostruki nobelovac), dezinformacijama, besmislenim velikim i skupim istraživanjima, potpuno korumpiranim sustavima kritiziranja, citiranja, referenciranja i informiranja javnosti, i stručne i laičke, nedvosmisleno je jasno da se istina o potpunom izlječenju zapravo jedino nalazi skrivena u prirodi.
Čak i kod najtežih oboljenja prava intervencija prirodnim terapeutskim pripravkom u stanju je u cijelosti izliječiti i ubrzati oporavak, jer prirodni mehanizmi liječenja ciljaju upravo uzročno-posljedične veze kojima se bolest manifestira i tako se organizam liječi holistički, odnosno u potpunosti. Jedan takav kontroverzan prirodni pripravak, naime izričito zabranjen (pogodite zašto) u Americi i od strane FDA (Food and Drugs Administration), koristio se u tradicionalnoj prehrani već tisućama godina mnogih drevnih civilizacija zbog svojega terapeutskog i ljekovitog djelovanja na cjelokupni organizam, zbog čega su bili izuzetno dugovječni i zdravi i naravno bez poznatih slučajeva raka. Riječ je o koštici marelice i naročito njenoj opni koja je izrazito bogat izvor spojeva prirodnog antitumorskog djelovanja, pangamične kiseline (B15) i amigdalina (B17). Iako se o pangamičnoj kiseline zna mnogo, amigdalin iliti leatril je zato vjerojatno najkontroverzniji spoj u istraživanju raka. Radi se o prirodnom spoju nitrilozidu prisutnom najviše u sjemenkama biljaka iz porodice ruža, kao što su gorki bademi, jezgre marelice i bresaka, koštice jabuke i trešanja, a ima ga i u travama, manioki, prosu i u manjoj mjeri u nekim drugim namirnicama. Kako se amigdalin ne javlja zasebno nego u sklopu hrane ne može ga se klasificirati kao lijek, a budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom, čelni medicinski autoriteti i regulatorna tijela pobrinuli su se da postane praktično zaboravljen i jednako ozloglašen kao opojne droge te mu se danas ne priznaje baš nikakav terapeutski učinak. Iako je zanemaren pa čak i isključen od strane modernog zdravstvenog sustava liječenja, prava istina o njegovom djelovanju tek treba izaći na vidjelo jer činjenica da amigdalin ima sposobnost selektivnog djelovanja na stanice raka, odnosno da ubija tumorske stanice, a potpomaže pravilnu funkciju i rad zdravih stanica, mnogima je u danjašnjem promortalitetnom sustavu liječenja zaista životno važna i korisna informacija.Zašto se skriva takav antikancerogeni učinak amigdalina? Naime, molekula amigdalina je relativno mala molekula pristupačna za apsorpciju svim stanicama, a sastoji se od dvije vezane jedinice glukoze kojom se hrane tumorske stanice te molekule benzaldehida i nitrilne grupe (cijanida). Iako je cijanid vrlo otrovan, kada je vezan u amigdalinu je inertan i ne predstavlja opasnost za živa tkiva. Isto vrijedi i za benzaldehid koji je također otrovan ako se u organizmu brzo ne metabolizira uz prisutnost kisika.
Tajna djelovanja amigdalina leži u enzimima beta-glukozidazi i rodenazi. Stanice raka zbog svog specifičnog metabolizma, sličnijeg metabolizmu nižih organizama po-put gljivica i bakterija, sadrže drukčije količine tih enzima od normalnih stanica. Enzim beta-glukozidaza razgrađuje amigdalin, oslobađajući njegove otrovne elemente. Taj je enzim prirodno prisutan u tijelu, ali u najvećim količinama prisutan je u stanicama raka, gdje ga ponekad ima i do sto puta više nego u okolnim normalnim stanicama. Pod njegovim djelovanjem u stanicama raka nastaju otrovni vodikov cijanid i benzaldehid koji ih uništavaju. Osim toga, benzaldehid koji eventualno dođe u dodir s normalnim stanicama brzo se oksidira i pretvara u bezopasnu benzojevu kiselinu koja ima antireumatska, antiseptička i analgetska svojstva. To djelomično može objasniti i činjenicu da amigdalin ublažava intenzivne bolove koje osjećaju pacijenti s uznapredovalim rakom. U tumorskim stanicama koja rastu u anaerobnim uvjetima, oslobođeni benzaldehid razgrađuje se mnogo sporije zbog manje količine kisika, te ih tako benzaldehid zajedno s cijanidom kronično truje. Kao što je već rečeno, cijanid vezan u amigdalinu nije otrovan jer enzim rodenaza detoksicira cijanid i na taj način vrši zaštitnu ulogu. Taj se enzim u velikim količinama nalazi u svim dijelovima tijela osim u stanicama raka koje su zbog toga izrazito osjetljive i brzo odumiru. Slučajevi trovanja vodikovim cijanidom iz hrane izuzetno su rijetki, budući da se potencijalna otrovnost smanjuje ako se koštice jedu zajedno s mesom ploda koje sadrži baš enzim rodenazu. Važno je i znati daje za aktivnost rodenaze potreban izvor sumpora, najbolje u obliku aminokiseline cisteina, pa zato valja osigurati dovoljan unos te aminokiseline na što posebno trebaju pripaziti osobe koje ne konzumiraju bjelančevine životinjskog porijekla. Istraženo je isto tako da amigdalin ima i druga povoljna djelovanja poput stimulacije stvaranja hemoglobina, regulacije crijevne flore i ublažavanja srpaste anemije.
Smjernice za korištenje amigdalina u prehrani je prvi iznio dr. Krebs koji kao minimalnu razinu za održavanje zdravlja je predložio 50 miligrama dnevno za odraslu osobu. Naravno doza ovisi o tjelesnoj težini. Osobe sklone raku trebale bi uzimati više, a posebno one osobe koje su već oboljele od raka. U prosjeku, koštica marelice sadrže 4-5 mg amigdalina. Držimo li se te brojke, to bi značilo da je optimalna doza za održavanje zdravlja 10 do 12 koštica dnevno, po mogućnosti ne odjednom. Mnogi ljudi s vremenom povećavaju dozu i do nekoliko desetaka koštica dnevno, podijeljeno u više obroka. U svakom slučaju, dobro je započeti s manjom količinom i postupno povećavati dozu. Kako je pacijentima oboljelim od raka potrebna veća doza, dobro je u koncentriranom obliku uzimati je prahom opne marelice. Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka za kontrolu bolesti potrebno kroz određeno vremensko razdoblje u organizam unijeti barem 300 grama amigdalina, a da bi se postigla maksimalna reakcija potrebna su četiri mjeseca do jedna godina. Ako pak pacijent dobro reagira, terapeutski učinak može se vidjeti veću prvim tjednima tretmana.
Nikola Rocca, mag. nutr.