Amigdalin - prirodni lijek protiv raka

14.09.2018

Iako su metode prirodnog liječenja čak i najtežih bolesti koje pogađaju današnje čovječanstvo pod povećalom i poprilično kontroverzne, naročito zbog utjecaja lobija velike farmaceutske industrije koje niču kao svježi šampinjoni(samo umjetni, špricani, tretirani, nejestivi, živi otrov i treba ih izbjegavati) i propagande sintetske kemije „u službi zdravlja" koja uvijek tretira simptome bolesti, a vješto zaobilazi njen etiološki nastanak, odnosno ne liječi njen uzrok nego posljedicu i time nas osobno čini kontinuirano bolesnima i nas sve zajedno kontinuiranim kroničnim korisnicima „magičnih pilula",jedini zdravorazumski i logičan stav koji možemo zauzeti kad je u pitanju zdravlje je da se samo prirodnim putem može doći do potpunog i istinskog ozdravljenja. Kako je temelj opstanka farmaceutske industrije ljudsko zdravlje u izmaglici tek nečega djelomično postignutog i temeljenog većinom na lažima i prijevarama (rekao još prošlo stoljeće Linus Paulling, američki kemičar i dvostruki nobelovac), dezinformacijama, besmislenim velikim i skupim istraživanjima, potpuno korumpiranim sustavima kritiziranja, citiranja, referenciranja i informiranja javnosti, i stručne i laičke, nedvosmisleno je jasno da se istina o potpunom izlječenju zapravo jedino nalazi skrivena u prirodi.

Čak i kod najtežih oboljenja prava intervencija prirodnim terapeutskim pripravkom u stanju je u cijelosti izliječiti i ubrzati oporavak, jer prirodni mehanizmi liječenja ciljaju upravo uzročno-posljedične veze kojima se bolest manifestira i tako se organizam liječi holistički, odnosno u potpunosti. Jedan takav kontroverzan prirodni pripravak, naime izričito zabranjen (pogodite zašto) u Americi i od strane FDA (Food and Drugs Administration), koristio se u tradicionalnoj prehrani već tisućama godina mnogih drevnih civilizacija zbog svojega terapeutskog i ljekovitog djelovanja na cjelokupni organizam, zbog čega su bili izuzetno dugovječni i zdravi i naravno bez poznatih slučajeva raka. Riječ je o koštici marelice i naročito njenoj opni koja je izrazito bogat izvor spojeva prirodnog antitumorskog djelovanja, pangamične kiseline (B15) i amigdalina (B17). Iako se o pangamičnoj kiseline zna mnogo, amigdalin iliti leatril je zato vjerojatno najkontroverzniji spoj u istraživanju raka. Radi se o prirodnom spoju nitrilozidu prisutnom najviše u sjemenkama biljaka iz porodice ruža, kao što su gorki bademi, jezgre marelice i bresaka, koštice jabuke i trešanja, a ima ga i u travama, manioki, prosu i u manjoj mjeri u nekim drugim namirnicama. Kako se amigdalin ne javlja zasebno nego u sklopu hrane ne može ga se klasificirati kao lijek, a budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom, čelni medicinski autoriteti i regulatorna tijela pobrinuli su se da postane praktično zaboravljen i jednako ozloglašen kao opojne droge te mu se danas ne priznaje baš nikakav terapeutski učinak. Iako je zanemaren pa čak i isključen od strane modernog zdravstvenog sustava liječenja, prava istina o njegovom djelovanju tek treba izaći na vidjelo jer činjenica da amigdalin ima sposobnost selektivnog djelovanja na stanice raka, odnosno da ubija tumorske stanice, a potpomaže pravilnu funkciju i rad zdravih stanica, mnogima je u danjašnjem promortalitetnom sustavu liječenja zaista životno važna i korisna informacija.Zašto se skriva takav antikancerogeni učinak amigdalina? Naime, molekula amigdalina je relativno mala molekula pristupačna za apsorpciju svim stanicama, a sastoji se od dvije vezane jedinice glukoze kojom se hrane tumorske stanice te molekule benzaldehida i nitrilne grupe (cijanida). Iako je cijanid vrlo otrovan, kada je vezan u amigdalinu je inertan i ne predstavlja opasnost za živa tkiva. Isto vrijedi i za benzaldehid koji je također otrovan ako se u organizmu brzo ne metabolizira uz prisutnost kisika.

Tajna djelovanja amigdalina leži u enzimima beta-glukozidazi i rodenazi. Stanice raka zbog svog specifičnog metabolizma, sličnijeg metabolizmu nižih organizama po-put gljivica i bakterija, sadrže drukčije količine tih enzima od normalnih stanica. Enzim beta-glukozidaza razgrađuje amigdalin, oslobađajući njegove otrovne elemente. Taj je enzim prirodno prisutan u tijelu, ali u najvećim količinama prisutan je u stanicama raka, gdje ga ponekad ima i do sto puta više nego u okolnim normalnim stanicama. Pod njegovim djelovanjem u stanicama raka nastaju otrovni vodikov cijanid i benzaldehid koji ih uništavaju. Osim toga, benzaldehid koji eventualno dođe u dodir s normalnim stanicama brzo se oksidira i pretvara u bezopasnu benzojevu kiselinu koja ima antireumatska, antiseptička i analgetska svojstva. To djelomično može objasniti i činjenicu da amigdalin ublažava intenzivne bolove koje osjećaju pacijenti s uznapredovalim rakom. U tumorskim stanicama koja rastu u anaerobnim uvjetima, oslobođeni benzaldehid razgrađuje se mnogo sporije zbog manje količine kisika, te ih tako benzaldehid zajedno s cijanidom kronično truje. Kao što je već rečeno, cijanid vezan u amigdalinu nije otrovan jer enzim rodenaza detoksicira cijanid i na taj način vrši zaštitnu ulogu. Taj se enzim u velikim količinama nalazi u svim dijelovima tijela osim u stanicama raka koje su zbog toga izrazito osjetljive i brzo odumiru. Slučajevi trovanja vodikovim cijanidom iz hrane izuzetno su rijetki, budući da se potencijalna otrovnost smanjuje ako se koštice jedu zajedno s mesom ploda koje sadrži baš enzim rodenazu. Važno je i znati daje za aktivnost rodenaze potreban izvor sumpora, najbolje u obliku aminokiseline cisteina, pa zato valja osigurati dovoljan unos te aminokiseline na što posebno trebaju pripaziti osobe koje ne konzumiraju bjelančevine životinjskog porijekla. Istraženo je isto tako da amigdalin ima i druga povoljna djelovanja poput stimulacije stvaranja hemoglobina, regulacije crijevne flore i ublažavanja srpaste anemije.

Smjernice za korištenje amigdalina u prehrani je prvi iznio dr. Krebs koji kao minimalnu razinu za održavanje zdravlja je predložio 50 miligrama dnevno za odraslu osobu. Naravno doza ovisi o tjelesnoj težini. Osobe sklone raku trebale bi uzimati više, a posebno one osobe koje su već oboljele od raka. U prosjeku, koštica marelice sadrže 4-5 mg amigdalina. Držimo li se te brojke, to bi značilo da je optimalna doza za održavanje zdravlja 10 do 12 koštica dnevno, po mogućnosti ne odjednom. Mnogi ljudi s vremenom povećavaju dozu i do nekoliko desetaka koštica dnevno, podijeljeno u više obroka. U svakom slučaju, dobro je započeti s manjom količinom i postupno povećavati dozu. Kako je pacijentima oboljelim od raka potrebna veća doza, dobro je u koncentriranom obliku uzimati je prahom opne marelice. Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka za kontrolu bolesti potrebno kroz određeno vremensko razdoblje u organizam unijeti barem 300 grama amigdalina, a da bi se postigla maksimalna reakcija potrebna su četiri mjeseca do jedna godina. Ako pak pacijent dobro reagira, terapeutski učinak može se vidjeti veću prvim tjednima tretmana.

Nikola Rocca, mag. nutr.

Newsletter
Prijavi se i ostvari 5% popusta kod prve kupnje.
Savjeti za zdravlje, akcije i popusti stižu direktno na Vaš email